jutra su male predstave zatrpana sam rekvizitima plivam u šalici kave odmorena jutrom konsturiram novo remek-djelo- novorođeni dan topao na kapcima svjetlost meka pod zubima (brojiti lastavice iz kreveta) ručkovi su mali teatar izmišljam scenarije đumbiraste žute od kurkume slojevi meda pa paprene margine na tanjuru- mašta, okus i mirisne salvete u zapozorju miriše na ružmarin (kako se nostalgija sakrije u svaku pjesmu) moje su noći mali koncerti ponoćni zborovi bez dirigenta trzaji na kapcima od satena ima li sutra? samo nek je jutra da opet zaigram, "predstavu bez probe", "s tijelom bez uzimanja mjere", "glavom bez promišljenosti" (hvala ti, Wislawa)

Ja se umijem izgubiti- u ulici što prođem sedam dana u tjednu Između zvuka i mirisa lipe U grmu svom od cvijeća i žutila oko Sušilove Ja se umijem izgubiti- jer je oblak mijenjao oblik Između jutra i vječnosti U trubi što dopire s petog kata glazbene akademije Ja se umijem izgubiti- zaboravim gdje sam Zaljubljena U kragnu onog kariranog kaputa U lepršavost djeteta što se valja po travi (po radosti) U Šekspira s plakata u procvjetaloj krošnji U lastavicu što mi dovikuje ŽIVOT JE DANAS Opet se izgubih, zateturana u pjesmi, što čeka da joj dam obličje O, kakvim nas to mjerama uče kad vjetar u kosi zovemo „male stvari“ Ja se, čovječe, zaljubljujem! (Nekad često, a češće stalno) U ono zeleno U ono u jutru U ona naborana lica pod šeširima U one osmijehe ispod brkova U ona neba boje novina U ono kad mi se pjeva Tako se Umijem Izgubiti

jutros mi se prohtjelo zagrliti gubitnike jučerašnje utakmice (iako inače ne marim za hokej) i jednog moskovskog siromaha, djeda i pokloniti mu možda komad kolača ili stisak ruke prohtjelo mi se evo pisati na ulici, a kiši- svi su mi papiri mokri dobar je dan za čitati o Latviji za zgužvati sjećanja za prostrti nova platna (znaš ono kad zaškripi u grkljanu- sad ili nikad) progutala sam sreću jer sam se probudila na vrijeme jer sam se probudila i začinila mi je svaki okus kiša mi pada u kavu šal mi danas lijepo stoji uz kosu u zvižduku sam osluhnula Čajkovskog i iz nekog razloga pomislila na stepskog vuka (osmjehnuvši se pri pomisli na Hessea) danas je dobar dan za biti živ započeti tečaj španjolskog pojesti šaku bundevinih sjemenki osluhnuti lom mrkvine kičme u svježini zalogaja da nije do zvižduka? mora da je do Kromera, jer mi se opet jedu jabuke i možda se i ne bih predomislila, da nisam u prozoru ugledala svoju staru zaboravljenu jabuku, zlatni delišes star dva mjeseca, kako glumi da je mlad kao mlad je, i evo, kunem se, da ga ne znam, još bih mu i povjerovala stvarno me ljuti GMO danas sam osluhnula vrijeme i odlučila- vrijeme je za usnu harmoniku

"Svi misle da sam hrabra, a ja ne poznajem nikoga tko je strašljiviji. Sve me straši... Oko, crnina, koraci. A najviše od svega- ja! Ja samu sebe! Moja glava me ubija, a nitko ne vidi, nitko ne zna- da već godinama probam smrt. Ali sve je tako ružno i strašno. Progutati nešto? Gađenje. Skočiti? Neprijateljski. Pred vodom? Praužas! Ne želim umrijeti- želim, želim ne biti. Ali Bože, o Bože, kako sam mala! I kako ništa ne znam." Napisala je jednog dana u svom dnevniku Marina Cvetajeva, ruska pjesnikinja. Marina živi građanskim životom i voli ga, ali se ne može na njega priviknuti. Smatra da nikada nije bila dijete, da je sve bila samo sredina između kolijevke i groba... A ono što nam je zajedničko je da obje mrzimo sjećanja. Ona je često panično bježala od njih, baš kao i što i ja poželim pobjeći od bijelih stoljnjaka svog djetinjstva. I bježala sam u antikvarijat, među knjige, u tamu i prašinu. Zbog sjećanja. I pitam se ponekad, pitam se, što je jače, sjećanja ili naše predodžbe o njima? Sjedim s 18 godina u sobi s mamom i razgovaramo. Ne, ne sjedim, već stojim i razgovaramo. ... Zapravo tek sad otkrivam da mi nikada nismo zajedno sjedile i razgovarale. Dakle, ja stojim i mi ne razgovaramo, nego ja pričam kako je bilo u školi. Vjerojatno je to što pričam smiješno jer, koga zanima što mi to učimo ili ne učimo u školi? Roditelji na kraju godine kratko prekontroliraju svjedodžbe, čisto da se uvjere da je sve prošlo upravo onako kako su oni i očekivali... A mi, a ja, ja se nikada nisam usudila iznevjeriti ta očekivanja. I tako, stojim u sobi i pričam, a mama stavlja nešto u ormar, ne stavlja, sluša, ne sluša. Odsutnost. Melankolija dekoncentracije. Stojim, a kroz sobu puše nevoljkost, nikakav interes za bilo što! Samo ona besmislena užurbanost pred nekim stolom ili ormarom, ona besmislena užurbanost ispod koje se krije jedino strah! Strah pred čim? "Ne stoj k'o ukopana, postavi stol, gdje je tata, donesi kruh, što ti rade sestre, donesi plave čaše, gdje su ubrusi, odnesi tati poštu na stol, kako si to obrisala prašinu, vidjela sam lijepu haljinu za tebe, ne vozi tako brzo bicikl, operi umivaonik, postavi stol, požuri, hajde, trči, stoj, nemoj, donesi, NE SANJAJ!" Zbunjeno, rastreseno... Ali, ja sam se dobro snalazila u tom rascjepkanom govorenju, radila i ovo, i ono, i previše, i premalo, i bila prebrza, i prespora, i nervozna... Funkcionirala sam kao lutka na navijanje. Drugih ponuda nije bilo. Vrijeme mora melankolije. Uplakana majka, namrgođeni otac, uplašene sestre, jedaća soba i postavljen stol, a servirano siromaštvo, rat, stvarnost... I zabrana sanjarenja. Vrijeme mora melankolije. Eto, eto zato ne volim užurbanost, zato bježim od sjećanja, zato tako često, baš poput Marine, poželim ne biti. Ali Bože, o Bože, kako sam mala i kako ništa ne znam.

Ljudi se tope, trunu, nestaju Ljudi počinju, nastavljaju, prestaju Ljudi otpočinu, izdahnu, prestanu I badava čovječe, badava bit' tužan što se trune, nema tu prosvjeda, pravde il' pobune Šta ti je svijet doli tvornica, jedni drugima sviraju, sude, biraju, pucaju, a drugi... A ma 'ko još piše o drugima? Na traci se sve reda, često bez sklada, često bez reda, napreskokce, naopačke I kad prođeš, nazad nema, zaboravljaju te brže nego što trepnu, zaborave te sretnu, sjetnu, poletnu, zaborave te ako te ne sretnu Ljudi zaboravljaju ljude Voljene, usputne, lude Ljudi, čovječe, zaboravljaju ljude! I voljenog djeda sjetiš se tek rijetko, iako te nosio, pjevao ti, čitao, bio je NETKO I nekako baš boli i nekako je baš nepodnošljivo to što je baš sve- podnošljivo A 'ko pita je l' te boli Pita li vjetar maslačke prije nego li im raznese glave Pitaju li grobari prije nego te u zemlju stave A ma ni'ko ništa ne pita

ajde da se, ja bih da se, da se više ne šuti, da vrijeme ne prolazi u prešućivanju, da se ne tješimo prolaznošću ja bih da se, kao ciglama, gađamo sjećanjima, u face, po obrazima, posred čela, ispod pojasa ja bih da istresamo taloge, skinemo ljušture od tišine, otvorimo vilice i oslobodimo jezike ja bih da malo vičemo, da dugo i slobodno plačemo, i još da se natmureni žalimo, da psujemo, da se rugamo poslije ćemo od ruševina graditi utvrde i kule za skrivanje od svijeta, kad već budemo potrošeni, jadni i bez dostojanstva, goli, izrezbareni, polutruli i nepopravljivi, bez samopouzdanja, poslije ćemo se graditi al za danas samo jedno- prekinimo šutjeti, ko uplašene sjene drhturiti, zaključavati vrata, prestanimo ajde da se, ja bih da se, kao ciglama, gađamo sjećanjima u face, po obrazima, posred čela, ispod pojasa ja bih da se ne moramo stalno smijati, cerekati, kreveljiti do besmisla, prekrivajući groteskno tužne izraze, radije se rugajmo rugajmo se! maminom plavom oku sestrinim batinama bratovim suzama rugajmo se! tatinom ptsp-u potresima od straha bakinom treperenju susjedi što plače rugajmo se sebi samima možda bude podnošljivije šutnju ne mogu, tišine, ne mogu pogledajte ljudi, koliko materijala za plakanje, osude i presude a vi biste da šutimo? dajte da vrištimo, prevrćemo se, kotrljamo se nabreklih obraza crveni od tuge, dajte da se rugamo, da ne bismo šutjeli, da upiremo prstom i ne zaboravljamo jaa bih da se baš kao ciglama gađamo sjećanjima u face, po obrazima, posred čela, ispod pojasa pričajte mi o svom djetinjstvu, ali samo ako je bilo nesretno, dosta mi je nasmijanih očeva što grle i brižnih majki što vole i njihovih dosadnih nedjeljnih popodneva bez razlupanih tanjura i noći bez svađe, meni je vas, ljudi, dosta, ljubomorna sam, gori mi u obrazima dok se osmjehujem vašim srećama, ja bih da pričamo o zapišanim plahtama i neprospavanim noćima i o očevim uplakanim očima, o bučnim jutrima, o pucnjevima u prazno, o usamljenim djevojčicama u zagrljajima usamljenih baka kad samo topli griz u mraku kuhinje malo spašava! o onima što kao mali ne grade dvorce od lego kocaka, o onima što si grade utvrde (znaš kako šlampavim korakom ujutro niko ne misli na igračke pa stane na legiće i sruše čitave dvorce sagrađene od truda, i zabodu mu se između dva prsta pa šepaju pa psuju nekad, i ljuti budu, e to ti se dogodi slučajno) volim misliti da možda (ni) moje utvrde nisu rušili namjerno... volim misliti da nisu namjerno ajde da se, ja bih da se, gađamo sjećanjima, kao ciglama, u face, po obrazima, posred čela, ispod pojasa ko je idući?

večer je sva od snijega i sva od Cavea decembarska i Cohenova mutna k'o prozori pod kapcima kazaljke ko uvenulo L, pet je u zraku napeto k'o kad Kromer zviždi (sjetiš se sorti finih jabuka i znoje ti se obrazi) Upali svijeću, kaže mama, pet je, opet je uplakana kofer je sav od robe i pretinaca volim se igrati privida (kao puniš praznine pa više nisi prazan) (kao karta je povratna pa se imaš gdje vratiti) I sve kao ne misliš na didu na snijeg koji je pao prije sedam godina, kad je i on pao u neki ponor, praveći se da odlazi, a ja ga, kunem se, vidim nekad kad spavam, i k'o za vraga uvijek se nešta smije, šešir mu na glavi i čujem zelenu kapijicu da lupka i onda radosno "Ooo omladino..." stare godine, nove godine trideset prvi decembri koji kradu dide iz toplih postelja trideset prvi decembri koji ga vode u nekim smiješnim paradama a ma pustite me na miru, i ova će bit stara čim krenemo čekat' novu a moj dida nije bio star i nikad nije postao nov, a ja sam čekala dobra je ponoć dobra je, kad je prigoda za čašu na stalku (onu što se ne vadi često) i kad miriše pire od brokule i kad, kad ne kupuješ lampione nego šampanjac prsti su mi svi od slova kapci su mi od tjeskobe usta su mi sva od čaja i mislim samo joj da bar nema kraja

K'o tužna kruška pred zimu K'o ostarjelo dijete kojem se snovi rasplinu Noću se više ne penjem na mjesec A nekoć sam zvijezde otirala sa stopala Mjesečarila bih na planini Planinarila bih na mjesecu Bezpadobranski, neplanski, žedno, bezvremenski Sve do onog rođendana, kad rođendane prestaneš slaviti Sve do onog dana, kad se s jutrom prestaneš rađati Sve do onog datuma, kad te datumi počnu pogađati Jezik trne, a grlo puno bezdana Ne predaješ se, a već si predana Prokleti štap i gomila godina Noću se više ne penjem na mjesec