"Svi misle da sam hrabra, a ja ne poznajem nikoga tko je strašljiviji. Sve me straši... Oko, crnina, koraci. A najviše od svega- ja! Ja samu sebe! Moja glava me ubija, a nitko ne vidi, nitko ne zna- da već godinama probam smrt. Ali sve je tako ružno i strašno. Progutati nešto? Gađenje. Skočiti? Neprijateljski. Pred vodom? Praužas! Ne želim umrijeti- želim, želim ne biti. Ali Bože, o Bože, kako sam mala! I kako ništa ne znam."

Napisala je jednog dana u svom dnevniku Marina Cvetajeva, ruska pjesnikinja. Marina živi građanskim životom i voli ga, ali se ne može na njega priviknuti. Smatra da nikada nije bila dijete, da je sve bila samo sredina između kolijevke i groba... A ono što nam je zajedničko je da obje mrzimo sjećanja. Ona je često panično bježala od njih, baš kao i što i ja poželim pobjeći od bijelih stoljnjaka svog djetinjstva. I bježala sam u antikvarijat, među knjige, u tamu i prašinu. Zbog sjećanja. I pitam se ponekad, pitam se, što je jače, sjećanja ili naše predodžbe o njima?

Sjedim s 18 godina u sobi s mamom i razgovaramo. Ne, ne sjedim, već stojim i razgovaramo. ... Zapravo tek sad otkrivam da mi nikada nismo zajedno sjedile i razgovarale. Dakle, ja stojim i mi ne razgovaramo, nego ja pričam kako je bilo u školi. Vjerojatno je to što pričam smiješno jer, koga zanima što mi to učimo ili ne učimo u školi? Roditelji na kraju godine kratko prekontroliraju svjedodžbe, čisto da se uvjere da je sve prošlo upravo onako kako su oni i očekivali... A mi, a ja, ja se nikada nisam usudila iznevjeriti ta očekivanja. I tako, stojim u sobi i pričam, a mama stavlja nešto u ormar, ne stavlja, sluša, ne sluša. Odsutnost. Melankolija dekoncentracije. Stojim, a kroz sobu puše nevoljkost, nikakav interes za bilo što! Samo ona besmislena užurbanost pred nekim stolom ili ormarom, ona besmislena užurbanost ispod koje se krije jedino strah! Strah pred čim?
"Ne stoj k'o ukopana, postavi stol, gdje je tata, donesi kruh, što ti rade sestre, donesi plave čaše, gdje su ubrusi, odnesi tati poštu na stol, kako si to obrisala prašinu, vidjela sam lijepu haljinu za tebe, ne vozi tako brzo bicikl, operi umivaonik, postavi stol, požuri, hajde, trči, stoj, nemoj, donesi, NE SANJAJ!"
Zbunjeno, rastreseno...
Ali, ja sam se dobro snalazila u tom rascjepkanom govorenju, radila i ovo, i ono, i previše, i premalo, i bila prebrza, i prespora, i nervozna... Funkcionirala sam kao lutka na navijanje. Drugih ponuda nije bilo. Vrijeme mora melankolije. Uplakana majka, namrgođeni otac, uplašene sestre, jedaća soba i postavljen stol, a servirano siromaštvo, rat, stvarnost... I zabrana sanjarenja. Vrijeme mora melankolije. Eto, eto zato ne volim užurbanost, zato bježim od sjećanja, zato tako često, baš poput Marine, poželim ne biti. Ali Bože, o Bože, kako sam mala i kako ništa ne znam.