ajde da se,
ja bih da se, da se više ne šuti, da vrijeme ne prolazi u prešućivanju, da se ne tješimo prolaznošću
ja bih da se, kao ciglama, gađamo sjećanjima, u face, po obrazima, posred čela, ispod pojasa
ja bih da istresamo taloge, skinemo ljušture od tišine, otvorimo vilice i oslobodimo jezike
ja bih da malo vičemo, da dugo i slobodno plačemo, i još da se natmureni žalimo, da psujemo, da se rugamo
poslije ćemo od ruševina graditi utvrde i kule za skrivanje od svijeta, kad već budemo potrošeni, jadni i bez dostojanstva, goli, izrezbareni, polutruli i nepopravljivi, bez samopouzdanja, poslije ćemo se graditi
al za danas samo jedno- prekinimo šutjeti, ko uplašene sjene drhturiti, zaključavati vrata, prestanimo
ajde da se,
ja bih da se, kao ciglama, gađamo sjećanjima u face, po obrazima, posred čela, ispod pojasa
ja bih da se ne moramo stalno smijati, cerekati, kreveljiti do besmisla, prekrivajući groteskno tužne izraze, radije se rugajmo
rugajmo se!
maminom plavom oku
sestrinim batinama
bratovim suzama
rugajmo se!
tatinom ptsp-u
potresima od straha
bakinom treperenju
susjedi što plače
rugajmo se
sebi samima
možda bude podnošljivije
šutnju ne mogu, tišine, ne mogu
pogledajte ljudi, koliko materijala za plakanje, osude i presude
a vi biste da šutimo?
dajte da vrištimo, prevrćemo se, kotrljamo se nabreklih obraza crveni od tuge,
dajte da se rugamo, da ne bismo šutjeli, da upiremo prstom i ne zaboravljamo
jaa bih da se baš kao ciglama gađamo sjećanjima u face, po obrazima, posred čela, ispod pojasa
pričajte mi o svom djetinjstvu, ali samo ako je bilo nesretno, dosta mi je nasmijanih očeva što grle i brižnih majki što vole i njihovih dosadnih nedjeljnih popodneva bez razlupanih tanjura i noći bez svađe, meni je vas, ljudi, dosta, ljubomorna sam, gori mi u obrazima dok se osmjehujem vašim srećama, ja bih da pričamo o zapišanim plahtama i neprospavanim noćima i o očevim uplakanim očima, o bučnim jutrima, o pucnjevima u prazno, o usamljenim djevojčicama u zagrljajima usamljenih baka kad samo topli griz u mraku kuhinje malo spašava!
o onima što kao mali ne grade dvorce od lego kocaka, o onima što si grade utvrde
(znaš kako šlampavim korakom ujutro niko ne misli na igračke pa stane na legiće i sruše čitave dvorce sagrađene od truda, i zabodu mu se između dva prsta pa šepaju pa psuju nekad, i ljuti budu, e to ti se dogodi slučajno)
volim misliti da možda (ni) moje utvrde nisu rušili namjerno... volim misliti da nisu namjerno
ajde da se,
ja bih da se, gađamo sjećanjima, kao ciglama, u face, po obrazima, posred čela, ispod pojasa
ko je idući?